Ponekad se uhvatimo kako peremo suđe, vozimo na posao ili razgovaramo s prijateljem, a da zapravo nismo ni u kuhinji, ni u automobilu, ni u razgovoru. Dio nas ponovno proživljava jučerašnji nesporazum ili unaprijed vodi dijalog koji će se možda dogoditi tek za nekoliko dana. Tijelo ostaje ovdje, ali pažnja odlazi negdje drugdje.
Zbog toga se izraz živjeti u sadašnjem trenutku danas čuje gotovo posvuda. Susrećemo ga u knjigama o mindfulnessu, duhovnosti i osobnom razvoju, ali i u svakodnevnim razgovorima. Istodobno, upravo zato što ga često čujemo, lako postane fraza koju svatko tumači na svoj način.
No što zapravo znači biti prisutan? Znači li to prestati razmišljati o budućnosti? Zaboraviti prošlost? Ili je riječ o nečemu mnogo jednostavnijem, ali i dubljem?
Što zapravo znači živjeti u sadašnjem trenutku?
Živjeti u sadašnjem trenutku ne znači živjeti bez planova, ciljeva ili sjećanja. Naš um prirodno razmišlja o onome što je bilo i onome što dolazi. Problem ne nastaje zato što razmišljamo, nego zato što često potpuno izgubimo kontakt s onim što se događa upravo sada.
Prisutan čovjek i dalje može planirati godišnji odmor, pripremati važan projekt ili učiti iz vlastitih pogrešaka. Razlika je u tome što se nakon toga zna vratiti u ono što trenutno radi, umjesto da satima ostane zarobljen u zamišljenim scenarijima. Sadašnji trenutak nije odsutnost misli. On je sposobnost da misli ne preuzmu cijeli naš unutarnji prostor.
Zašto je našem umu toliko teško ostati ovdje?
Ljudski mozak razvijao se tako da prepoznaje moguće prijetnje, predviđa budućnost i uči iz prošlih iskustava. Upravo zahvaljujući toj sposobnosti naši su preci lakše preživljavali. Danas, međutim, isti mehanizam često radi i onda kada stvarna opasnost ne postoji. Um analizira poruku koju smo poslali, zamišlja deset mogućih ishoda sastanka ili ponovno pregledava razgovor koji je završio prije nekoliko dana.
Takvo razmišljanje nije znak da nešto s nama nije u redu. Ono postaje problem tek kada više ne možemo birati kada ćemo razmišljati, a kada jednostavno biti prisutni. Mnogi ljudi zato ne žive toliko u stvarnosti koliko u vlastitim projekcijama stvarnosti.
Možda je korisnije razmišljati o pažnji kao o svjetiljci. Ona uvijek osvjetljava ono prema čemu je usmjerena. Kada satima osvjetljava prošlost ili zamišljenu budućnost, sadašnjost ostaje u sjeni, iako se upravo u njoj odvija naš stvarni život.
Prisutnost ne znači da je sve ugodno
Jedna od najčešćih zabluda jest da je prisutnost stanje trajnog mira ili ugode. Kao da ćemo, kada jednom naučimo živjeti u sadašnjem trenutku, prestati osjećati tugu, strah ili nesigurnost.
Stvarnost je drukčija. Biti prisutan znači dopustiti sebi da primijetimo ono što se događa, čak i kada nije ugodno. To može biti osjećaj napetosti prije važnog razgovora, razočaranje zbog nečega što nije uspjelo ili tuga nakon gubitka.
Paradoksalno, upravo kada prestanemo bježati od tih osjećaja, oni često počinju gubiti dio svoje snage. Ne zato što ih potiskujemo, nego zato što im više ne dodajemo sate razmišljanja, tumačenja i zamišljenih nastavaka priče. Emocije imaju svoj prirodni tijek, ali ih naš um često produljuje mnogo dulje nego što bi same trajale.
Kako znati da nismo u sadašnjem trenutku?
Ponekad nije lako primijetiti kada smo izgubili kontakt sa sadašnjošću. Um može biti toliko zauzet vlastitim sadržajem da nam se čini kako je to potpuno normalno stanje.
Jedan od znakova može biti da više puta dnevno vodimo iste unutarnje razgovore, zamišljamo scenarije koji se možda nikada neće dogoditi ili shvatimo da smo pročitali cijelu stranicu knjige, a da se ne sjećamo ni jedne rečenice. Dogodi se i da tijekom razgovora samo čekamo svoj red za odgovor, umjesto da doista slušamo osobu ispred sebe.
Mnogi primjećuju i da pri svakoj kratkoj pauzi automatski posegnu za mobitelom. Tišina postaje nešto što treba odmah ispuniti, kao da je nekoliko trenutaka bez podražaja postalo neugodno iskustvo.
Naravno, svatko povremeno iskusi nešto od navedenoga. Cilj nije potpuno ukloniti takve trenutke, nego ih sve ranije prepoznati.
Male svakodnevne prilike za prisutnost
Mnogi zamišljaju da je za prisutnost potrebno sat vremena meditacije ili odlazak na retreat. Takve prakse mogu biti vrlo vrijedne, ali svakodnevni život pruža mnogo više prilika nego što mislimo.
Primjerice, kada pijete prvu jutarnju kavu, možete nekoliko trenutaka osjetiti njezin miris prije nego što posegnete za telefonom. Dok hodate do trgovine, možete primijetiti dodir stopala s tlom ili osjećaj vjetra na licu. Tijekom razgovora možete svjesno slušati drugu osobu bez pripremanja vlastitog odgovora dok još govori.
Takvi trenuci možda djeluju neznatno, ali upravo oni postupno mijenjaju način na koji doživljavamo svakodnevicu. Prisutnost se rijetko gradi velikim odlukama. Češće nastaje kroz stotine malih povrataka u ono što se upravo događa.
Je li mindfulness isto što i život u sadašnjem trenutku?
Mindfulness se često prevodi kao puna svjesna prisutnost, pa nije neobično da se ta dva pojma gotovo poistovjećuju. Ipak, korisno je napraviti malu razliku.
Živjeti u sadašnjem trenutku možemo promatrati kao način života ili opći smjer kojem težimo. Mindfulness je, s druge strane, skup vještina i praksi koje nam pomažu razviti upravo tu sposobnost. Redovitim vježbanjem učimo primjećivati kada nam pažnja odluta te je nježno vraćati bez osuđivanja.
Drugim riječima, mindfulness nije cilj sam po sebi. On je jedan od puteva koji može pomoći da se češće vraćamo onome što se događa ovdje i sada.
Sadašnji trenutak nije odustajanje od budućnosti
Ponekad ljudi izbjegavaju ideju prisutnosti jer misle da će tako izgubiti ambiciju ili motivaciju. Ako živim samo u sadašnjosti, tko će planirati moju budućnost?
No prisutnost ne isključuje odgovornost. Možemo napraviti financijski plan, pripremiti ispit ili razvijati vlastiti posao, a da pritom ne provedemo ostatak dana u neprekidnoj brizi oko toga hoće li sve ispasti kako smo zamislili.
Zanimljivo je da upravo ljudi koji uspijevaju biti prisutniji često donose jasnije odluke. Ne zato što znaju budućnost, nego zato što manje energije troše na unutarnju buku. Kada pažnja nije raspršena na deset različitih scenarija, lakše je primijetiti ono što je zaista važno.
Možda je prisutnost više povratak nego postignuće
Često zamišljamo da ćemo jednog dana konačno naučiti živjeti u sadašnjem trenutku. Kao da postoji točka nakon koje više nikada nećemo odlutati mislima. Vjerojatnije je da takva točka ne postoji.
Um će i dalje povremeno otići u prošlost ili budućnost. Razlika je samo u tome što ćemo to ranije primijetiti. Umjesto da provedemo sat vremena izgubljeni u brigama, možda ćemo se vratiti nakon nekoliko minuta. Kasnije nakon jedne minute. Ponekad već nakon nekoliko sekundi.
Možda upravo u tome leži prava vrijednost prisutnosti. Ne u tome da postanemo savršeno smireni ili da prestanemo razmišljati, nego da razvijemo sposobnost vraćanja sebi svaki put kada primijetimo da smo odlutali.
Jer život se ne događa kada završimo sve obveze, riješimo sve probleme ili napokon postanemo osoba kakvom se zamišljamo. Događa se upravo sada – u ovom razgovoru, u šetnji, u mirisu jutarnje kave, u zagrljaju voljene osobe ili u nekoliko svjesnih udaha između dvije obveze. Upravo su takvi, naizgled obični trenuci, često oni koje ćemo jednog dana pamtiti kao najvažnije.
