Jeste li se ikada uhvatili kako pristajete na nešto što zapravo ne želite?
Znam da jeste… ne biste niti otvarali ovaj naslov. 🙂
Možda ste ostali prekovremeno, saslušali prijatelja iako ste bili potpuno iscrpljeni ili odgodili vlastite planove samo zato da nekoga ne razočarate. Vjerojatno biste rekli da je to empatija. I ja sam to dugo mislio.
Ali je li to uvijek doista tako?
No nije svako stavljanje tuđih potreba ispred vlastitih znak empatije. Ponekad iza njega stoji nešto sasvim drugo: potreba za prihvaćanjem, strah od odbacivanja ili osjećaj da nemamo pravo reći “ne”. Upravo zato mnogi ljudi godinama vjeruju da su izrazito empatični, iako ih zapravo vodi obrazac koji se često naziva people pleasing.
U svom radu to viđam iznenađujuće često, a naročito kada su empati u pitanju. Klijenti mi znaju reći: “Takva sam. Jednostavno sam previše empatična.” A kada malo dublje istražimo njihove odnose (i način razmišljanja koji pritom otkriju), pokaže se da problem nije u tome što previše osjećaju druge ljude. Problem je što su prestali osjećati sebe.
Izvana empatija i people pleasing mogu izgledati gotovo jednako. Obje osobe pomažu, slušaju, izbjegavaju sukobe i nastoje drugima olakšati život. No razlika nije u onome što rade, nego u razlogu zbog kojeg to rade. A upravo ta razlika određuje hoće li vas odnosi dugoročno ispunjavati ili iscrpljivati.
Kada pomoć drugima više nije slobodan izbor
Zamislite dvije osobe koje nakon napornog radnog dana dobiju isti poziv. Prijatelj ih zamoli da mu tijekom vikenda pomognu preseliti stan. Obje odgovore: “Naravno.”
Na prvi pogled nema nikakve razlike. No ono što se događa u njihovoj unutrašnjosti potpuno je druga priča.
Prva osoba zastane i pomisli: “Planirao sam se odmoriti, ali njemu je ovo stvarno važno. Mogu odvojiti nekoliko sati i bit će mi drago da sam pomogao.”
Druga osoba gotovo ni ne razmišlja: “Ako odbijem, možda će misliti da sam sebičan. Možda će se naljutiti. Ne želim ga razočarati.”
Na kraju obje provedu subotu noseći kutije iz Bauhausa. Jedna se vraća kući umorna, ali zadovoljna. Druga se vraća iscrpljena, pomalo ljuta i pita se zašto uvijek završava u situacijama u kojima nema vremena za sebe.
To je možda najjednostavniji primjer razlike između empatije i people pleasinga.
Empatija kaže: “Želim pomoći.”
People pleasing kaže: “Ne osjećam da smijem odbiti.”
Izvana je ponašanje isto, ali iznutra postoji ogromna razlika. Empatija proizlazi iz slobode. People pleasing proizlazi iz straha.
To je jedna od stvari koje pokušavam osvijestiti svojim klijentima. Nije problem pomoći drugome. Problem nastaje kada pomoć više nije slobodan izbor nego automatska reakcija. Tada više ne pomažemo zato što želimo, nego zato što vjerujemo da moramo.
Upravo zato ljudi koji stalno ugađaju drugima često osjećaju kronični umor, emocionalnu iscrpljenost ili neobjašnjivu frustraciju. Ponekad čak počnu vjerovati da ih drugi iskorištavaju. Istina je, međutim, često drugačija. Ljudi oko nas vrlo često ni ne znaju da smo rekli “da” onda kada smo zapravo željeli reći “ne”.
Zanimljivo je da people pleasing društvo često nagrađuje. Takve osobe nazivamo nesebičnima, požrtvovnima ili divnima. Malo tko primjećuje koliko energije ulažu u održavanje slike osobe koja nikoga neće razočarati.
S vremenom dolazi do paradoksa. Što više pokušavate zadovoljiti sve oko sebe, to slabije čujete vlastite potrebe. Više ne znate što želite, što vam odgovara ni gdje su vaše granice jer ste godinama bili usmjereni isključivo na druge.
Posebno to primjećujem kod empata i visoko senzibilnih osoba, a i ljudi koji prirodno imaju izraženu empatiju (u svom radu, ja razlikujem empate od empatičnih ljudi). Upravo zato često naglašavam da empatija sama po sebi nije problem. Dapače, mislim da je jedna od najljepših ljudskih osobina. No kada nije praćena zdravim granicama, lako se pretvori u obrazac samoodricanja (ne znam za bolju riječ).
Empatija ne traži da izgubite sebe kako biste razumjeli drugoga.
Jedno pitanje koje može promijeniti način na koji gledate svoje odnose
Ako niste sigurni vodi li vas empatija ili people pleasing, pokušajte sebi postaviti jedno jednostavno pitanje.
Kako bih se osjećao kada bih rekao “ne”?
Ako je prvi odgovor mir, možda uz malo žaljenja, ali i uz osjećaj da imate pravo postaviti granicu, vrlo je vjerojatno da odluku donosite iz empatije.
Ako se odmah pojave krivnja, tjeskoba ili strah da ćete izgubiti nečije odobravanje, moguće je da vas zapravo vodi people pleasing.
Drugim riječima, people pleasing nije prvenstveno odnos prema drugima. To je odnos prema vlastitom osjećaju sigurnosti.
Mnogi takav obrazac razviju još u djetinjstvu. Ako je dijete naučilo da ljubav, pohvala ili mir u kući ovise o tome koliko je poslušno, korisno ili prilagodljivo, vrlo lako će i u odrasloj dobi vjerovati da svoju vrijednost mora stalno dokazivati. Zato mnogi odrasli ljudi bez razmišljanja izgovore “da”, iako cijelo tijelo govori “ne”.
Empatična osoba može saslušati prijatelja sat vremena, iskreno suosjećati s njegovom situacijom i zatim mirno reći:
“Volio bih pomoći, ali danas stvarno trebam odmor.”
Time ne postaje manje brižna osoba.
People pleaser će najčešće učiniti upravo suprotno. Reći će “da”, pomoći će, a zatim će ostatak dana osjećati umor, frustraciju ili tihu ljutnju, nadajući se da će druga osoba jednom primijetiti koliko se žrtvuje.
U tome se krije još jedan paradoks. Ljudi koji stalno ugađaju drugima često s vremenom počnu osjećati ogorčenost upravo prema onima kojima najviše pomažu. Ne zato što su ti ljudi nužno zahtjevni, nego zato što njihove granice nikada nisu bile jasno izražene.
Empatija gradi odnose u kojima obje osobe mogu slobodno reći i “da” i “ne”. People pleasing gradi odnose u kojima jedna osoba postupno nestaje.
Volim zato reći da zdrava empatija ima dvije strane. Jedna je sposobnost da osjetimo drugoga. Druga je sposobnost da ostanemo povezani sa sobom. Ako izgubimo bilo koju od njih, odnos više nije ravnoteža nego odricanje.
Možda je upravo zato najvažnije zapamtiti jednu jednostavnu misao.
Empatija znači da razumijete tuđe osjećaje. People pleasing znači da ste počeli zanemarivati vlastite.
Ne pišem ovo kako bih vas potaknuo da manje pomažete ljudima. Nemojte me krivo shvatiti. Naprotiv. 3D svijet je u kroničnoj oskudici vezano za empatiju. Vjerujem da svijetu treba više empatije nego ikada prije. Ali vjerujem i da prava empatija nikada ne traži da se odreknete sebe.
Jer tek kada možete iskreno reći i “da” i “ne”, vaša pomoć postaje dar, a ne teret.
